Osloboditelj istočnih dijelova Habsburške Monarhije od Osmanlija, princ Eugen Savojski (1663.–1736.), uz svoju briljantnu vojnu karijeru, istaknuo se i kao inicijator važnih urbanističkih i arhitektonskih zahvata. S jedne strane, njegova se graditeljska djelatnost odnosi na podizanje vlastitih rezidencija u samoj prijestolnici i različitim dijelovima Monarhije. Drugi dio graditeljske aktivnosti, koji je princ vodio kao predsjednik Dvorskog ratnog vijeća, odnosi se na gradove tvrđave novoformirane granice prema Osmanskom Carstvu. Izgrađeni s upućenošću genijalnog stratega, oni ne znače samo primjenu najmodernijih bastionskih konstrukcija, već sadrže barokne ambijente visoke urbanističke i arhitektonske kvalitete. Strateški položaj današnje istočne Hrvatske u kontekstu nekadašnje austrijsko-turske granice rezultirao je činjenicom da se neki od najmarkantnijih utvrđenih gradova nalaze upravo na hrvatskom teritoriju – Osijek, Slavonski Brod, Stara Gradiška, Orlica – a s njima nedjeljivu cjelinu čini Petrovaradin. Iako formiranje većine navedenih gradova-tvrđava počinje prije Eugenove ere, i nastavlja se nakon njega, upravo im princ od Savoje daje ključni pečat. Angažiranjem vrhunskih vojnih inženjera, pogranične tvrđave po svojim fortifikacijskim sustavima mogu parirati projektima najpoznatijeg europskog graditelja utvrda – Vaubana (1633.–1707.). Istodobno, uključivanjem vodećih državnih arhitekata u projektiranje glavnih javnih i sakralnih zdanja unutar fortifikacijskih prstenova, hrvatska je arhitektura upravo ovdje obogaćena nekim antologijskim primjerima baroka. Budući da navedena tematika u nacionalnim okvirima još nije do kraja istražena, a međunarodnoj je znanstvenoj javnosti gotovo potpuno nepoznata, cilj je ovog projekta istražiti urbanizam i arhitekturu Osijeka, Slavonskog Broda, Stare Gradiške i Petrovaradina, te ih valorizirati u kontekstu drugih utvrda i rezidencija Eugena Savojskog (na području Austrije, Češke, Mađarske, Rumunjske i Srbije).